22/03/2011 12:55

Petar Protić: Inteligencija nasmejanog Sveta

Peđina lektira svetskog filma, selektor Petar Protić

Prvi film na prvom Cinema City Festivalu 2008. prikazan u selekciji Peđina lektira svetskog filma bio je njegov CIRKUS. On je kulturni fenomen i najveća zvezda svetske kinematografije, jedna dovitljiva bitanga koja protrčava bioskopima već skoro 100 godina! Jedan koji je domovinu napustio kao gladni prosjak, a vratio se u nju kao kralj. Jedan koji je glumio štapom, polucilindrom i osmehom pod uskim brčićima. Jedan i jedini, Čarls Spenser Čaplin, komičar i predvodnik Inteligencije nasmejanog Sveta.

U istoriji kinematografije Čaplinovi filmovi iz Mutual studija uskoro će navršiti sto godina, a dosetke su i danas, ovako digitalizovane, još čistije i jasnije, kako bi mi, obični čuvari trivijalnih ljudskih tajni i dalje voleli tog sirotana, jer on u bedu uskače i iskače lako kao u prevelike cipele, izvrnutih džepova i pomalo zbunjen, ne kao mi, nikako kao mi, stisnuti i besni.

Tako udešenim kadrom za zasmejavanje Sveta već su tutnjali Cretinetti i Buster Keaton, a posle njih uleteli Laurel&Hardy, Marx Brothers, potom Toto i Tati, Sellers i The Monty Python, Roberto Benigni i @SteveMartinToGo! Bilo je to sazrevanje filmske komedije, onakve kakvom ju je zamislio Čarli Čaplin, vijugavim putevima, tumaranjem kroz senke i tamu civilizacije, ali sve bliže inteligenciji Sveta, koja jedina može da podriva i urušava tvrđavu za čuvanje svakojakih tajni, zagonetki, misterija, obmana i grubih obmana, falsifikata, prevara, nepostojećeg blaga, uzaludnih briga.

Na kraju krajeva, možda smo i dalje naivni da ćemo glupim srljanjem u nešto ili od nečeg, od toga i pobeći, pa u novu nevolju uleteti, nekim novim bežanjem. Ako jesmo, naivni smo, i baš zato u selekciji PFC 2011. ide Šarlov film iz 1931. u kom je kontrast bede i bogatstva dramatizovan do podsmeha, univerzlanog i trajnog. Kako je bilo onda, tako je i danas – pusta sirotinja je nekako trajala, a prefrigani bogataši su bili sve bogatiji. Ipak, plemenita načela pravedne naklonosti dobrom i dobrim delima, verujem, ispuniće srce publike i 80 godina kasnije, a pod SVETLOSTIMA VELEGRADA zaljuljaće se tronovi belosvetskih tajni.

Publika će gledati i filmove BRINGING UP BABY (Howard Hawks, 1938), LO SCEICCO BIANCO (Federico Fellini, 1952) i SEVEN YEARS ITCH (Billy Wilder, 1955), a zajednička svim ovim pričama je opet nekakva tajna. Njeno čuvanje i način na koji se skriva, a potom kako "isplivava" na videlo - bilo da je to tajna jedne siromašne skitnice, pripitomljena zver u kućnog ljubimca, skrivena ljubav prema liku iz foto romana ili poljuljan zavet na vernost bračnom drugu – nije ništa više od jednog dugog skrivanja i čekanja na kratko razotkrivanje. To je igra koju obožavamo prošlih sto i još sto godina.

Tajna udate bogatašice u BELLE DE JOUR (Luis Bunuel, 1967) i lepe konobarice u CHUNGKING EXPRESS (Wong Kar Wai, 1994) sasvim su posebne, i zato su tu da bi podsetile na neke lične tajne koje čuvaju ili su nekad čuvali naši poštovani gledaoci, odolevajući u nadi da će njihova tajna nekako nestati.

Sada, suočen sa raskrinkavanjima u ovim filmovima, gde tajna sme biti otkrivena bez posledica, čak i ismejana, priznaće, cenjeni auditorijum, samom sebi, da je takav smeh zapravo smeh sebi, onaj zadnji i najslađi. Jer, na kraju krajeva, i sam je Vrag priznao u veličanstvenoj završnici Pazolinijevog filma I RACCONTI DI CANTERBURY, gde krije grešne sveštenike i kako se njihovim mukama iznova i iznova podsmeva.

Dakle, setite se svojih tajni, bar jedne - lepljivih prstiju, prljavih gaća, razbijene čaše, tajne što starije, to smešnije - i budite spremni da stanete, tim ličnim priznanjem zagolicani, u veseli red za inteligenciju iskrenog i nasmejanog Sveta. Dobro došli u Peđinu lektiru svetskog filma.